Budalaština, neizmjerna  hrabrost, genijalnost ili nešto peto je potrebno da stanete iza kamere i snimite prvi  kadar  o jednom od najvećih  reditelja svih vremena. Poslije drhtavog glasa pri izgovoru prvog „ACTION“ , sve to ide samo od sebe, pa šta ispadne na kraju!  Ne znam po čijem naređenju, slučajno ili namjerno, prva tema o kojoj ću pisati je baš ta, film Hičkok (Hitchcock). 

FILMSKI GENIJE OŽIVLJEN NA PLATNU

Krležin „MODERNI BOG“ (novac) već odavno je osnovno mjerilo kvaliteta u svakoj sferi života.  Već duže vrijeme ne gledamo filmove koji nemaju milionske budžete, a ne treba ni spominjati kako u kinima i videotekama sve teže nailazimo na filmove  koji ne dolaze iz holivudske produkcije.   Ja nisam od onih koji kude Holivud, jer za takvo nešto treba ne znati sve ono dobro što je nastalo u istom, ali da smo filmski osakaćeni, također, ne treba dovoditi u pitanje.   Da nije ovog čuda od interneta i pokoje knjige,  mislio bih da se filmovi snimaju samo u Americi, ponekad Srbiji i Bosni i Hercegovini, jer je to sadržaj koji nam se nudi i kojem imamo pristup.  U suštini, da bismo pogledali neki film van pomenutih produkcija, treba zaroviti po Torentu i tako vjerovatno napraviti par prekršaja, za koje se u normalnom svijetu odgovara pred sudom. Nemam ja ništa protiv skupih projekata, filmova, jer baš jedan od takvih, Bitka na Nerevi, skrenuo je oči filmske javnosti na cijeli Balkan i stvorio temelje jednoj vrlo uspješnoj filmskoj eri na ovom području – ali, također, vjerujem da postoji publika koja vrednuje film i po kriterijima koji nužno nisu količina uloženog novca.  Baš to – novac je „oživio“ i najvećeg reditelja svih vremena, postavio na platno, a ja ću u nastavku teksta napisati pokoje svoje zapažanje kada je u pitanju film Hičkok.

Iako je film o Alfredu Hičkoku na svoju prvu klapu čekao nekih desetak godina,  dvije hiljade dvanaeste godine  se ona i desila. Čika Hopkins (Sir Entoni Hopkins)  je stao ispred kamere, onako našminkan kao za neki srednjovjekovni bal i počeo sa čudnim „hičkokovskim monologom.“   Na trenutak mi se sve to učinilo poznatim, i samo sam čekao kada će lik kojeg utjelovljuje oskarovac Hopkins reći: „Što vi zapravo želite od mene?"  Onda bih bio ubijeđen da je to scena iz Hičkokovog filma Prozor u dvorište, kada James Stewart voajerima (publici) izgovara pomenutu rečenicu. I baš kad sam čekao potpuno mimetičko preslikavanje, lik Hičkoka (Hopkins) progovara  u kameru, ali bez pitanja publici, nego opisuje radnju  koja je par sekundi prije igrala ispred objektiva u istom kadru. Tu počinje listanje knjige Stivena Rebela  Alfred Hičkok i stvaranje psiha, a koju na platno postavlja Saša Gervas.  Knjiga je navodno pisana po ispovijesti Alme Revil, supruge genijalnog reditelja.  Čak i da ne raspolažemo tom informacijom, već u prvim minutama filma  (osim fizičkog izgleda)  prepoznajemo potpuno novog Hičkoka, koji i ne liči toliko na intrigantnog genija o kojem smo čitali.  Scena koja nas potajno upoznaje sa skrivenim porivima i željama velikog autora jeste, kada ovaj nakon premijere filma  Sjever – sjeverozapad u mnoštvu novinara i obožavatelja bira neodoljivu plavušu i poklanja joj autogram. U drugom planu se itekako vidi Alma Revil, sa čudnim kiselim smiješkom.  O Hičkokovoj fascinaciji „plavim valom“, zgodnim i lijepim, malo više ćemo govoriti u nastavku teksta.  U istoj sceni, na samom početku filma, Saša Gervas (talentovani, ali ne i genijalni reditelj) koristi Hičkokov najomiljeniji filmski postupak, tzv. „MacGuffin“, koji podrazumijeva postojanje naizgled beznačajnog detalja koji omogućuje razvijanje priče i tjeranje likova na akciju, ali čije je posebno značenje skoro pa nevažno za samog gledaoca. Kod Hičkoka taj postupak je najevidentniji u filmu Vrtoglavica, mada, u skoro svim njegovim djelima postoji ovaj motivacioni detalj. U filmu Hičkok ovaj postupak prepoznajemo u trenutku kada jedan od novinara na već pomenutoj premijeri Sjever – sjeverozapad, upita velikog reditelja zašto se ne povuče iz svijeta filma jer već ima šezdeset godina, a najbolje što je mogao je već ponudio (ovo sam parafrazirao). Ovaj momenat je presudni (barem u filmu) da veliki reditelj odlučuje da napravi svoj najveći film, a riječ  je, svakako, o Psihu. 

Ne želim da prepričavam film, jer bih time uveliko umanjio zadovoljstvo svima onima koji isti nisu pogledali, ali se moram osvrnuti  na pojedine dijelove priče. Fabula je zasnovana na upoznavanju odnosa između Alfreda Hičkoka i Alme Revil prilikom snimanja, sada već kultnog filma Psiho, te kao takva mnogo šta zanemaruje. Prije svega, prema mome mišljenju, zanemaruje samog Hičkoka, razvijajući bespotrebnu priču o Almi Revil i netalentovanom piscu s kojim ona razvija „poseban odnos“. Moram priznati da ni taj odnos nije doveden do kraja, te su mnogi detalji  zapostavljeni u želji da Alma bude jedan od najsvjetlijih likova u filmu. Reditelj to uspijeva, baš kao što Helen Mirren uspijeva vrlo dobro utjeloviti ulogu Alme Revil. Smjesa faktivnih i fiktivnih detalja, izgleda vrlo ubjedljivo, te šalje jasnu poruku na šta je sve bio spreman Alfred Hičkok da bi snimio svoj najveći film. On je kroz svoje filmove često gledaoce činio voajerima,  što ovdje Saša Gervas primjenjuje na Hičkoka, te u par navrata vidimo kako veliki reditelj promatra i uživa u svome fetišu.  Ono što je za svaku pohvalu je metafilm, kojim se Gervas doslovno igra, ali i snima mimetički funkcionalne kadrove, koji su doslovna kopija onih iz originalnog filma Psiho.  U tome mu pomaže talentovana i atraktivna Scarlett Johansson,  koja igra glumicu Dženet LI. (Dženet Li se proslavila sa onom kultnom scenom pod tušem u filmu Psiho).  Odnos Hičkoka sa Dženet Li (Scarlett Johansson)  je vjerovatno detalj koji ovu priču uozbiljuje i odvaja od klasične patetične ljubavne priče. Iako sasječen, skraćen, pomalo nerazrađen, ovaj odnos  produbljuje cjelokupnu priču,  te nam ukazuje na povezanost skrivenih želja i htijenja sa filmskom realizacijom Alfreda Hičkoka, koji je u svojim filmovima „citirao“ Frojda stvarajući kod likova dva osnovna nagona, pranagon života (eros) i pranagon smrti (tanatos). Bilo bi previše da na ovo sve dodam kako je Alma Revil prikazana dominantno, fascinantno, pa u jednu ruku i kao genijalna, protiv čega nemam ama baš ništa, sve dok u sjenu ne baci lik o kome bi film u suštini i trebao govoriti. Reditelj čini baš to, kada Alma Revil preuzima rediteljsko kormilo i počinje da režira par scena u filmu Psiho, a pri tome djeluje mnogo odlučnije i uvjerljivije i od samog Hičkoka. Bez obzira što nisam imao namjeru  ovo napisati, napisao sam.  Kraj filma liči na Hičkoka, kada ovaj doslovno „diriguje“ publikom, kao veliki maestro, osluškujući zanose straha i uzbuđenja, a pri tome uživajući u svojoj veličini.

Svašta sam napisao, a svjesno nisam spominjao Entoni Hopkinsa, jer sam baš to čuvao za kraj.  Iako skriven duboko ispod maske Hopkins je još jednom odigrao maestralnu ulogu i time vjerovatno uzdigao sam film na marginu više.  Njegovoj izvedbi je teško naći zamjerku, čak se osjećam i suviše nemoćno da bih je tražio.

Film Hičkok vrijedi pogledati, uz predznanje da idemo gledati solidan film, kakvih je mnogo u filmskoj svakodnevnici.  Također, nadajmo se da ćemo nekad u bližoj budućnosti imati salu u kojoj ćemo sa zadovoljstvom ponovo gledati  Hičkokova  filmska remek-djela, ali i djela Chaplina, Tarkovskog, Lyncha,  Karizmakija, te mnogih drugih koji su ostavili neizbrisiv zlatni trag u filmskoj umjetnosti.

Komentari na članak

komentar/a